Climate change, with various economic, environmental and social consequences, is one of the greatest challenges faced by society. Climate change governance in forestry and nature conservation includes developing joint activities and collaboration among stakeholders that combine different interests, influences and competences at national, regional and local levels. This research aims to classify climate change stakeholders within the forestry and nature conservation sectors in Serbia. They are classified according to their interests and perceived influences. We analyze factors impacting the development of different areas for the collaboration by combining stakeholder analysis and social network analysis. A total of 103 representatives of civil society and public sector organizations in forestry and nature conservation at different governance levels with expertise in climate change participated in the survey. The results show that most civil sector organizations are distributed in the ‘subject’ quadrant with lower perceived influence and are not well interconnected. Seven different areas for the collaboration were identified, with disconnected stakeholders and limited representation and mostly peripheral position of civil society organizations (except in the case of the area for the collaboration through workshop and seminars knowledge exchange). The analyzed factors have different positive and negative effects on the development of the different areas for the collaboration, with the frequency of contacts standing out as a significant factor of collaboration at the level of the whole collaboration network. There is a strong indication of a centralized, top-down approach to climate change governance in forestry and nature conservation in Serbia. Multilevel and horizontal stakeholder governance is needed to achieve effective implementation of strategic climate-change policy commitments. The most important step to achieve such a structure is the empowerment of local-level organizations in climate change collaboration.

Klimatske promjene su jedan od najvećih izazova za postizanje ciljeva održivog razvoja. Formiranje odgovarajućih institucionalnih okvira za upravljanje klimatskim promjenama, koji uključuju i koordiniraju brojne interese i aktivnosti...

Financiranje upravljanja zaštićenim područjima (ZP) uključuje interakciju različitih dionika koji su uključeni u proces upravljanja i financiranja, tj. od okvira upravljanja do mehanizama financiranja. Upravljački okvir postavlja osnovne preduvjete za upravljanje ZP, dok mehanizmi financiranja predstavljaju načine financiranja ZP na temelju dugoročnih i održivih uvjeta. Upravljanje ZP može se delegirati organizaciji, pojedincu ili zajednici, koja funkcionira u skladu s nizom zakona, pravila i / ili tradicijom. Isto tako, upravitelji ZP mogu se podijeliti na temelju toga tko donosi odluke i može se smatrati odgovornim. Jedna od važnih komponenti upravljanja ZP predstavlja održivo financiranje, što predstavlja temelj za ostvarivanje zaštite prirode. Održivo financiranje definira se kao sposobnost pružanja dovoljnih, stabilnih i dugoročnih financijskih izvora. Upravljanje ZP u Srbiji uglavnom provode javna poduzeća, dok je krajem devedesetih godina u Srbiji upravljanje ZP po prvi put dodijeljeno nevladinim organizacijama. Danas upravljanje provode različiti upravitelji iz javnog sektora i privatnog sektora. Planirano povećanje ZP u Srbiji uključuje skoro dvostruko veću površinu od sadašnje pokrivenosti i ta će činjenica stvoriti dodatnu obavezu za postojeće i nove upravitelje u budućem razdoblju, jer je održivo upravljanje ZP postalo izazov, kako sa upravljačkog, tako i sa financijskog gledišta. Ovo istraživanje bavi se različitim mehanizmima financiranja koji su prisutni u ZP u Srbiji. Također, bavi se razlikama u financiranju između različitih grupa upravitelja, kako bi se uspostavile najbolje prakse financiranja u sustavu upravljanja ZP u Srbiji. U fazi prikupljanja podataka korištena je anketa od vrata do vrata. Istraživanje se provodilo u dvije faze. U prvoj fazi, populacija za istraživanje definirana je na temelju registra ZP, od čega su izdvojena 63 ZP. U drugoj fazi, uzorak za istraživanje definiran je na temelju primjera „dobre prakse“ upravitelja ZP i predstavnika javne uprave i službi, kao i organizacija u sustavu upravljanja ZP. Za obradu podataka korištena je deskriptivna statistika, frekvencijska analiza, Kruskal-Wallis-ov test i Mann-Whitney-jev U test. Kruskal-Wallis-ov test korišten je za određivanje razlika između svih grupa upravitelja, dok je Mann-Whitney-jev U test korišten za određivanje razlika između pojedinih grupa upravitelja. Rezultati pokazuju da javno poduzeće “Srbijašume” ima najmanji prosječan broj izvora financiranja, za razliku od javnog poduzeća “Vojvodinašume” (tablica 1). Što se tiče prosječnih iznosa financiranja, najveći dio financiranja imaju ostali upravitelji iz javnog sektora, dok ostala javna poduzeća bilježe najmanji iznos vlastitog financiranja (tablica 2). Na temelju rezultata prve faze istraživanja predloženi su elementi unaprjeđenja sustava upravljanja ZP za mehanizme financiranja (tablica 3). Predstavnici upravitelja ZP, javne uprave i službi, kao i organizacija, smatraju da politička volja donositelja odluka, kao i nepostojanje razumijevanja države za potrebe financiranja ZP, ima velik utjecaj na unaprjeđenje postojećih mehanizama financiranja. Također, predstavnici sve tri skupine vjeruju da lokalne vlasti nisu ni uključene u financiranje ZP-a i da postoji nedovoljna zainteresiranost drugih institucija. Kao problem u unaprjeđenju korištenja domaćih i međunarodnih izvora financiranja, predstavnici upravitelja ZP vide potrebu za dodatnim istraživanjima i problemom nedovoljne izobrazbe upravitelja, za podnošenje projektnih ideja, koje su vezane uz nedovoljnu informatičku pismenost.