Jugoslavija i Rumunija su u svetu ispunjenom krizama i sukobima tokom 60-ih godina 20. veka pokušavale da pronađu svoje mesto. Kao susedne države, u ostvarenju tog cilja morale su da se delom oslone i jedna na drugu. U razvijanju dobrih međudržavnih odnosa neophodnih za tako nešto, posebnu ulogu su imali njihovi lideri Josip Broz Tito i Nikolae Čaušesku. Tito je od nastanka socijalističke Jugoslavije pa do smrti bio neprikosnoven vladar, dok je sličnu ulogu od 1965. do 1989. godine u Rumuniji imao Nikolae Čaušesku. Iz njihovih čestih susreta rađalo se prijateljstvo, rešavali problemi i nesporazumi, pokretala ekonomska saradnja i grandiozni projekti, te bolje razumeli politički interesi. Ono što je davalo pečat jugoslovensko-rumunskim odnosima krajem 60-ih bila je ipak saradnja na međunarodnom planu. Iako su išle različitim putevima u izgradnji socijalizma, Jugoslaviju i Rumuniju privlačila je zajednička težnja ka vođenju nezavisne politike na velikoj-svetskoj sceni. Ova činjenica izvlači odnose dve države iz monotone bilaterale i smešta ih u širi međunarodni kontekst. Dobri odnosi Jugoslavije i Rumunije i bliske veze njihovih predsednika, zasnovani na prijateljstvu i realnim potrebama, a vođeni principima ravnopravnosti i poštovanja uzajamnih interesa, doveli su između 1968. i 1970. godine do prevazilaženja gotovo svih prepreka i osetnijeg zbližavanja Beograda i Bukurešta.
During the interwar period, the Balkan states were plagued by mutual mistrust, which hindered any possibility of deeper cooperation among them. Despite ongoing political issues, efforts were made to improve relations, and football emerged as a means to bridge the divides. In the late 1920s, football players became national symbols, with their successes and failures reflecting on their countries' reputations, but also on relations with other nations. Eventually, the growing popularity of football in the Balkans led to the organization of the Balkan Cup, a football competition between Yugoslavia, Romania, Bulgaria, and Greece, which was also intended as a political tool to bring this region's countries closer together. In total, there were six Balkan Cups, and each one had its distinguished political background. What should have been used as a tool for closer relations had become an area where current political issues had been manifested in sports. As a result, football suffered, and politics overshadowed the potential for sport to foster unity in the region. The Balkan Cup was canceled due to the shifting political landscape in Europe and the diverse sports and political aspirations of the Balkan nations. This paper explores precisely the role of the Balkan Cup as a political instrument aimed at fostering cooperation among Balkan states between 1929 and 1936.
Tema rada su ključna globalna pitanja koja su imala različit uticaj na jugoslovensko-rumunske odnose i njihovu spoljnu politiku prema velikim silama i drugim zemljama. Istraživanje je vršeno na osnovu poseta rumunskih delegacija na najvišem državnom i partijskom nivou, pri čemu su razgovori između Nikolae Čaušeskua i Josipa Broza Tita ključni za razumevanje ove teme. Reč je o tri takva značajna susreta: poseta Belju januara 1968, zatim zvanična šestodnevna poseta Jugoslaviji od 27. maja do 1. juna i jednodnevni susret dvojice predsednika u Vršcu 24. avgusta 1968. godine. Cilj rada je rekonstrukcija bilateralnih odnosa dve države kroz prizmu krize na Bliskom istoku, savetovanja komunističkih partija, odnosa prema evropskim pitanjima, intervencije pet članica Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj i drugih aktuelnih međunarodnih problema.
Српска национална мањина у Румунији представља једну од најстаријих заједница Срба у дијаспори. Поделом Баната између Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца и Краљевине Румуније изван граница матичних земаља, остао је приближно једнак број припадника другог етноса. Последње године Другог светског рата и победоносни продор Савезника, охрабрио је српску мањину у Румунији да одлучније истиче своја права и захтеве који су некада били против интереса државе у којој су живели. Како би заштитила своје интересе, држава је прибегавала репресији. Ипак, период који је на српску заједницу у Румунији оставио најдубљи ожиљак поклапао се са периодом када је југословенско руководство ступило у сукоб са Совјетским Савезом и другим земљама Источног блока. Циљ рада јесте да на основу архивске грађе и релевантне домаће и стране литературе одреди изазове са којима се мањина суочавала у периоду између 1944. и 1956. и осветли социополитичке последице. Посебан фокус усмерен је ка репресивним и дискриминаторним мерама које је румунска држава спроводила према српској националној мањини у периоду Информбироа 1948–1953, и на њихов утицај на очување идентитета и кохезије заједнице. Жеља је да се анализом овог важног периода унапреде знања о изазовима очувања националног идентитета српске мањине у Румунији.