Pistacia terebinthus L. ili smrdljika je listopadni grm ili nisko stablo iz porodice Anacardiaceae. Autohtona je vrsta Mediterana, a u Hrvatskoj je široko rasprostranjena od Istre, preko Hrvatskog primorja, Dalmacije, Dalmatinske zagore do krajnjeg juga. Kserofitna je vrsta, koja raste na osunčanim položajima u makijama i šikarama eumediteranske i submediteranske zone na suhim, toplim, kamenitim i stjenovitim mjestima. Na području prirodne rasprostranjenosti tradicionalno se koristila u prehrani, kao i u liječenju mnogih zdravstvenih tegoba, kao što su respiratorne i urinarne infekcije, želučane tegobe, reumatizam, itd. U novije vrijeme, analize kemijskog sastava vrste upućuju na znatan sadržaj mnogobrojnih aktivnih sastojaka visoke nutritivne vrijednosti i ljekovitog djelovanja (npr. eterična ulja, proteini, tanini, nezasićene masne kiseline, flavonoidi), a najpoznatija je po sadržaju smole iz koje se izdvaja terpentin. Zbog veće otpornosti na sušu, temperaturne ekstreme, bolesti i štetnike te s obzirom na rasprostranjenost na našem području, smrdljika ima najveći potencijal kao podloga za cijepljenje prave tršlje ili pistacije (P. vera L.), cijenjene zbog svojih plodova, što danas predstavlja upotrebu od najvećeg gospodarskog značaja, a prvi nasadi već se podižu u srednjoj Dalmaciji. Najčešći način cijepljenja je okuliranje koje se provodi na dobro razvijenim dvogodišnjim podlogama smrdljike. Izvjesni problem koji se javlja kod proizvodnje podloga je niska klijavost sjemena smrdljike zbog fiziološke i fizikalne dormantnosti, partenokarpije i abortiranja sjemenki. Dostupna znanstvena i stručna literatura kao i rezultati preliminarnih terenskih istraživanja upućuju na postojanje velikog potencijala upotrebe smrdljike u agronomiji, šumarstvu, farmaciji i prehrambenoj industriji.