Kazneno pravo i kriminologija isprepleću se u svom predmetu i njihov je međuodnos conditio sine qua non svake uspješne politike suzbijanja kažnjivog ponašanja. Ipak, te dvije sestrinske discipline nemaju identičan pogled na određene fenomene, pa ni na ljudsko ponašanje općenito, što je rezultat različite svrhe i cilja kojima se vode pod zajedničkim krovom kaznenih znanosti. Dok će kazneno pravo utvrditi koja će se ponašanja regulirati pravnim normama te u kojem se slučaju povrede pravnih normi trebaju pripisati odgovornosti njihovih počinitelja, a potom za potonje predvidjeti sankciju, kriminologija izučava ponašanja koja su pravnim normama zabranjena i propituje zašto, kako i koliko često do njih dolazi. Fenomen nasilja, kao tradicionalan predmet kriminoloških istraživanja, nesporno je i u fokusu kaznenog prava, no kut gledanja jedne i druge discipline na istu pojavu ipak neće biti isti. Autorice u prvom dijelu rada ispituju antagonizme kaznenog prava i kriminologije u odnosu na fenomen nasilja te na temelju tako dobivenih spoznaja analiziraju smislenost korištenja kaznenopravnim kategorijama za potrebe definiranja i konceptualizacije nasilja kao predmeta kriminološkog istraživanja. Na primjeru fizičkog nasilja autorice upućuju na često nekritičko preuzimanje pravnih termina, instituta i koncepata u kriminološkim istraživanjima, a bez iscrpna uvida u njihovu svrhu i bitno značenje koje imaju u okviru kaznenog prava. U tom smislu dovode u pitanje komplementarnost kaznenopravnih instituta s empirijskim zahtjevima kriminološkog izučavanja nasilja. Drugi dio rada bavi se transpozicijom kaznenopravnih instituta iz općega dijela Kaznenog zakona na „kriminološki jezik“, što je nužan preduvjet za holističko, autentično i racionalno istraživanje nasilja kao društvene pojave, a ne pravne kategorije.
16 July 2021 in Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske
Znanstvena i stručna rasprava o strateški osmišljenom i na empirijskim podatcima utemeljenom upravljanju hrvatskim zatvorskim sustavom zapravo i ne postoji. Povremeno nailazimo na javnu raspravu o situaciji u hrvatskim zatvorima, no ona je uglavnom reakcija na medijski eksploatirane tragične događaje (npr. smrt pritvorenog generala 2011. u Zatvoru u Osijeku) ili navodne skandale (npr. fotografije osuđenika koji u Zatvoru u Valturi vježba golf 2013.). Na posljedično medijsko i javno zgražanje uglavnom slijede štura očitovanja nadležnih institucija, čime se okončava daljnja rasprava jednog u biti potpuno neshvaćena dubljeg problema. Radom autori žele potaknuti otpočinjanje znanstvene i stručne rasprave o hrvatskome zatvorskom sustavu na konceptualnoj, strateškoj i empirijski utemeljenoj razini vodeći računa o hrvatskim specifičnostima u kontekstu europskih zatvorskih trendova. Specijalna prevencija kažnjivih ponašanja pojedinaca njihovom resocijalizacijom u zatvorskim sustavima bitan je doseg kaznenopravne tekovine zapadnih društava. Premda se penalna politika može okarakterizirati kao stalna potraga za novim najboljim rješenjima, zatvorski sustavi imaju važnu ulogu u ostvarivanju svrhe kažnjavanja. No, upitno je ostvaruje li zatvorski sustav svoju svrhu, odnosno je li on svrhovit i u normativnom i u praktičnom pogledu. Odgovor na postavljeno pitanje može biti utemeljen jedino na empirijskim podatcima i evaluacijskim analizama te pretpostavlja konceptualnu i metodološku razradu jasnih pokazatelja 'svrhovitosti zatvorskog sustava'. Takva vrsta odgovora, a za kojim tragaju autori u radu, ima dvostruku funkciju. Osim što služi evaluaciji aktualnog stanja, možebitno i važnije, stvara polazišno uporište za strateško osmišljavanje budućnosti hrvatskoga zatvorskog sustava.
8 April 2024 in Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu
Područje obiteljskoga nasilja često je predmetom stručnog i opće javnog diskursa. U Hrvatskoj su navedeni diskursi pretežno potaknuti pojedinačnim medijski eksponiranim slučajevima, a uvelike se svode na upozorenja o masovnoj rasprostranjenosti obite...
30 December 2019 in Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu
U rujnu 2019. godine belgijski Ghent bio je grad domaćin 19. godišnjoj konferenciji Europskog udruženja za kriminologiju (European Society of Criminology) pod nazivom ConverGENT – Convergent roads, bridges and new pathways in...
15 November 2021 in Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu
Review of the conference EUROCRIM 2021, 21st Annual Conference of the European Society of Criminology “Criminology in a time of pandemic”, 8 – 10 September 2021.
20 December 2023 in Central European Academy Law Review
From 2007, when the first judgment strictly related to domestic violence was enacted before the ECHR, domestic violence is considered to be a human rights violation. The possibility for such a conceptualisation was previously rooted in positive obligations doctrine which shifted the postulates of human rights law. From the obligation to merely refrain from the abuse, states now have an obligation to protect an individual from the abuse of another individual. Enabling the horizontal effect of the rights from the Convention, the ECHR broadened up the scope of human rights tackling all sorts of cases which occur between individuals, such as domestic violence. However, certain elements of such constructs remain uncoherent and some immature aspects of this doctrine may cause some challenging issues in its practical implementation. Although the ECHR has established criteria on assessing whether a conduct is torture, degrading or inhuman behaviour, such an assessment lacked in the recent domestic violence judgments. Clearly, the dynamic and evolutive approach of the ECHR did not yet followed a substantial change in before mentioned domestic violence conceptualisation. In this paper, author analyses an early ECHR jurisprudence regarding Art. 3. of the Convention as well as the structure and the content of positive obligations which enabled domestic violence to be perceived as human rights violation. The author provides a brief review of the development of domestic violence concept as violation of torture.